Molitva pred Presvetim Sakramentom koja otvara nebo nad našim životima
Gospodine Isuse Kriste, dolazim pred Tvoje lice, pred Tebe u Presvetom Oltarskom sakramentu i otvaram Ti svoje srce… Uđi i svojim srcem ispuni moje srce!
U Tvom licu često puta gledam svoju golotinju, istinu o sebi, svoju grešnost, vlastitu krhkost, sve svoje sebeljubne napore koje završavaju padovima, svoje boli, razočaranja, tjeskobe, česte strahove, nepovjerenje u Tebe, zaborave da si uvijek sa mnom… I uvijek me iznenađuješ jer mi ne zamjeraš, jer me ne osuđuješ, jer me u Tvom pogledu i izrazu lica dočekuje Milost i Ljubav!
Čujem glas u Svom srcu: “Pogledaj me, ljubljena kćeri/ljubljeni sine!” Podižem pogled i vidim lice prepuno ljubavi, sućuti, praštanja… ruke upućene prema meni na zagrljaj, zoveš me da se uspravim, da pridignem glavu i govoriš mi: “Ljubavlju vječnom ljubim te! Ti si moje jedinstveno dijete oduvijek i zauvijek! Računam na tebe, zovem te da aktiviraš svoju vjeru i da mi povjeruješ koliko te ljubim, koliko te trebam, koliko trebam tvoju ljubav, koliko trebam da mi se predaš…dođi k meni, dođi k meni, dođi u moj zagrljaj!”
I taman da ću krenuti, no nešto mi ne da! Sumnja me obuzima. Nemoguće, kako ja tako slab/a, tako grešan/na mogu išta od onog što Ti, Presveti, od mene očekuješ?! Otkud mi snage?! Obeshrabren sam, bojim se predati do kraja… Strah me je da se prepustim, da Ti, Gospodine, posve povjerujem… Čvrsto držim neuhvatljivo – svoje lažne sigurnosti i udobnosti, smrtne osobe za koje se držim kao utopljenik, svoje uhodane stavove i mišljenja koji me drže u uobičajenoj kolotečini života na koju sam navikla/navikao i kao da ne želim bolje…
Klonulost moje duše podiže po tko zna koji put Tvoj glas: “Ne boj se, uzdaj se u mene! Ohrabri se… Toliko te ljubim da sam umro za tebe, baš takvog kakav jesi/takvu kakva jesi… Volim te radi tebe samog, ne radi onog što činiš ili bi mogao činiti. Moja krv te već otkupila, ti si već posvećen, ta krvlju si otkupljen, krvlju Sina Božjega, koji te je već spasio. Zar ćeš me opet ostaviti, zar ćeš me se opet odreći, kćeri moja/sine moj? Pa ako to i učiniš, neću te zaboraviti, čekat ću i trpjeti koliko god treba, do vječnosti. Spreman sam ponovo umirati za tebe na križevima tvog života! Tu sam za tebe, ulazim u tvoje najveće tame, ulazim u tvoju bol i tu sam s tobom, stalno. Zar me ne prepoznaješ?”
I gledam te opet. I gledaš me. I gledamo se. Nada se vraća. Radost silazi. Ljubav se širi. Vjerujem Gospodine, pomozi mojoj nevjeri! Ti si me na sliku svoju stvorio, zamislio si me slobodnim, ljubljenim, ispunjenim Tvojim mirom, sigurnošću. Vidim lice Tvoje milosrdne ljubavi. Mijenja me, širi se mojim udovima, unosi toplinu u moju nutrinu, širi moje srce koje može primiti daleko više ljubavi nego sam mogla/mogao i zamisliti. Samo gledam i ne skidam pogled. Želim se preliti u tom pogledu, i osjećam kako me taj pogled poznaje oduvijek, od vječnosti, i prije nego me majka moja u utrobi počela nositi. Poznaješ me… Ljubiš me, nježno, blago, slatko i strpljivo. I predajem se, uzdam se u Tvoj oprost… Tražim i žudim za Tvojim spasenjem, i želim Te slaviti… Ti si Bog-jak i besmrtan, a ja sam slab i smrtan. Oslobodi svoju Božju svemoguću snagu u mom životu i pomozi mi da budem Tvoj/Tvoja. Budi Gospodin moj i Bog moj, moj Pobjednik, moja Pobjeda, Sve moje (moje Sve)!
Osluškujem glas koji mi govori: “Dođi, slugo dobri i vjerni, dođi na svadbenu gozbu svog Gospodina.”
“Piši! Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu! i reče mi: “Ove su riječi istinite, Božje.”
(Otk 19,9)
Plamenko Nosić, Blagoslov s neba
U svečano jutro, nakon prve rose, dvojica braće krenuli su putem, ne znajući cilja, koračajući žurno. U susretu sa strancem otkrili su Pisma i prepoznaše ga u lomljenju kruha. Srce im je govorilo više od uma, ali strah im spusti pogled u prašnjavu zemlju.
Skrovite čežnje naših života ostaju duboko u nama, dok ne zapuše blagi vihor i u nas ne useli radost. Životvorac i Tješitelj tjera nas naprijed, ne okrećemo glavu na zatrte staze, unatoč sili koja nas vuče u dubine, unatoč izdaji koju vješto podmeće knez i otac svake laži.
I tako, tjerani Svetim Duhom, držimo se puta, ismijavani i izrugivani, visoko dižemo križ i umivamo se blagoslovom s Neba.
Ludi smo u svijetu, a bez te ludosti bili bismo tek puzajuće sjene i ljudi bez lica. Takve izabra Vječni, da pronose slavu njegova imena, nasuprot sjaju i blještavilu onih kojima se ljudi dive.
Ostani s nama, u sutonu duše, u sumraku srca budi naša nada.
Plamenko Nosić, Samo hrabro, stado malo, odabrano
U prvim stoljećima kršćanstva katakombe su bila mjesta okupljanja kršćana na molitvu i misno slavlje. U njima su pokapani mučenici čija je krv bila sjeme novih kršćana. Bili su to podzemni hodnici, u Rimu dugački više od 80 kilometara, koji su postali simbol ustrajne vjere u Krista.
Danas smo svjedoci borbe za najrazličitija ljudska prava i slobode. Međutim, u nečemu smo još uvijek na početku, a to je borba za vjersku slobodu. Ove riječi mogu se činiti licemjernima onima koji smatraju da Katolička Crkva u Hrvatskoj uživa preveliku slobodu djelovanja i navelike utječe na društvena zbivanja. A je li baš tako?
Ukoliko sagledamo potpunu sliku, vidljiv je raskorak između medijskog prikaza i stvarnog društvenog prihvaćanja Crkve. Kroz neobjektivne medije Crkvu se prikazuje tek kao političku organizaciju, a njezin socijalno-ekonomski program, utemeljen na Evanđelju a potvrđen enciklikama još od druge polovice 19. stoljeća do danas, prihvaća se ili odbacuje tek u kontekstu određene političke situacije, odnosno po potrebi.
Kršćani u današnjem svijetu često bivaju izloženi ruglu i progonima. Broj je progonjenih vjernika u porastu. Svaki dvanaesti kršćanin u svijetu žrtva je nasilja ili zlostavljanja. Na vrhu ljestvice zemalja koje progone kršćane nalaze se Sjeverna Koreja, Afganistan, Somalija, a na prvom mjestu u protukršćanskom nasilju je Pakistan. Međutim, u demokratičnom pogledu na svijet očito postoje “jednaki” i “jednakiji”. Stradanjima kršćana se i ne pridaje velika pozornost, makar se radilo o milijunima vjernika kojima je zabranjeno javno ispovijedati svoju vjeru. Na statusima društvenih mreža nećete vidjeti križ ili neki drugi kršćanski simbol kao izraz podrške i suosjećanja s ubijenim kršćanima. Naime, nisu iz Pariza. Postoji i još jedan oblik ponižavanja i omalovažavanja kršćanstva, gotovo jednako opasan, nastao na europskom tlu u lijevo-liberalnim ateističkim krugovima. Kršćane se uporno degradira, smješta u neki imaginarni srednji vijek i naziva ih se nazadnjacima i protivnicima ljudskih sloboda. Niječe im se kulturni i znanstveni doprinos europskoj baštini. Europska unija odbacuje Boga iz svojih temelja, stoga i nije čudo što sve teže opstaje. Napadi su sve jači a njihovi akteri se razotkrivaju u nemilosrdnom obračunu kulture smrti i civilizacije ljubavi.
U nastojanjima da kršćanstvo izjednače s drugim religijama, pa ih onda sve jednakom odgovornošću okrive za zlo i ratove u svijetu, nisu rijetke floskule i bez ikakvih analiza nametnute „činjenice“ modernih analitičara, poput onih da su križarski ratovi poubijali milijune nedužnih ljudi, da je inkvizicija pobila još nekoliko milijuna, a da su kršćani stoljećima nakon reformatora i deformatora Luthera međusobno ratovali. Da je i jedan život, previše je, ali milijuni ubijenih u Božje ime su čista manipulacija. Politika je uvijek vješto koristila ljudske slabosti, ponajprije taštinu. Tako će neki, poput Roberta Dawkinsa u knjizi „Iluzija o Bogu“, tvrditi da svi nedavni sukobi, od onih u Sjevernoj Irskoj, na Balkanu, na Bliskom istoku, Kašmiru ili Šri Lanki do najnovijih u Siriji i Iraku dokazuju da je nagon za ubijanjem u svim religijama još snažan.
Dakako, zablude koji su neki u Božje ime činili sramota su i velika mrlja na poruci Evanđelja. Sigurno oni koji su okrvavili ruke tuđom krvlju ne mogu biti dobri kršćani (ni muslimani ili pripadnici drugih religija). Međutim, najveći zločini, što je lako dokazivo, učinjeni su u vrijeme ateističkih režima 20. stoljeća, pod čijom je tiranijom ubijeno preko 100 milijuna ljudi. To je stvarna tragedija čovječanstva. Jer, kako reče Dostojevski, „ako Bog ne postoji, sve je dopušteno.“
Biti kršćanin danas nije nimalo lagano. Uostalom, nije nikad ni bilo. Biti kršćanin znači biti hrabar i vjeran, ići protiv struje, trpjeti udarce i podvale, ali i crpiti snagu iz Nazarećanina i biti spreman život položiti za Njega. Možda ne do same ovozemaljske smrti, ali znati ustati u obranu vrijednosti i kad to nije nimalo zgodno ni poželjno. Neustrašivo i bez stida stati u pravu povorku i reći istinu. U agresivnoj kampanji protiv Boga, koju predvode oni isti koji se dive djelima pape Franje, katakombe 21. stoljeća spremno očekuju kćeri i sinove čije će svjedočanstvo postati sjeme novih kršćana. U ovom svijetu biti znak saveza. Biti Noina, a ne nečija druga duga.
Plamenko Nosić, Gospa
Majka ne zna drukčije. Ona je uporna i ne odustaje. I onda kad su djeca daleko u svojim lutanjima, ona strpljivo čeka. A Gospa je majka nad svim majkama i njezina ljubav je nama običnim smrtnicima gotovo nerazumna, uzdiže se iznad naših okvira i ljubi do kraja i bezuvjetno.
A ljudi ko’ ljudi, uvijek nezadovoljni i počesto nezahvalni, uljuljani u svoje nemire i poljuljani svojim strahovima, teško prihvaćaju da ne moraju steći blago na zemlji kako bi izgradili dvorce na nebesima. I grade kule od pijeska, a ono bitno im kroz prste, baš poput pijeska, nestaje. Gospa nije posustala nego iznova dolazi, posreduje i sklapa ruke umjesto nas. Možda ponekad majčinskim zagovorom omekša i svetoga Petra, kojemu kroz rajska vrata, zahvaljujući Mariji koja ima rezervni ključ, prođe poneko njezino nesavršeno dijete. Gospa jamči da je sve u redu.
Došla je u Međugorje prije četrdeset četiri godine kao Kraljica mira i unatoč našoj nestrpljivosti i otvrdnulom srcu, još je tu. Iako je pokušavamo skrojiti po svojoj mjeri, zaboravljamo da je ponizna službenica Gospodnja i samo Njemu polaže račune. Mi bismo je rado ukalupili u svoje molitve i postavili na mjesta koja smo za nju zamislili, odredili bismo joj i riječi koje nam ima izreći. Skrojili bismo je po svojoj mjeri a ona za to ne mari, zna da smo zaigrani i nestašni i tupasti. Pa jedva čekamo da ode, kako bismo mogli donijeti svoj sud i računati minute i sate otkinute od vječnosti kojoj ona pripada. Ona dolazi i ostaje, upire nam pogled prema križu i onako majčinski sretno raduje se svakom povratku izgubljenih kćeri i sinova.
Ona je jednostavno majka, a majka zna kako kroz duge, mračne noći pronaći Svjetlo pred kojim i sunce gubi sjaj.
“Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.”
